Vazdazeleno stablo čunjaste, proširene i nepravilne krošnje koja je u mladosti uskopiramidalna.
Kora debla je dugo tanka, glatka, sjajna i sivozelenkasta, u starijoj dobi odeblja, dobiva smeđesivu boju i uzdužno ispuca na četverouglaste ljuske.
Iglice po 5 u čuperku (snopiću), tanke, meke, plavičastozelene, na rubovima sitno napiljene.
Češeri vise na 1-2,5 cm dugim peteljkama, po 1-3 zajedno, usko su valjaste, 8-20 cm dugi i 3-4 cm široki, u zrelom stanju smeđe boje.
Prirodno raste na području istočne Sjeverne Amerike, u nizinskim područjima, povremeno do 1500 m nadmorske visine. Staništa su mu svijetla mjesta, duboka, vlažna i rahla tla u područjima gdje ima mnogo oborina, negdje i na močvarnim tlima. Početkom 17. stoljeća istraživač George Weymouth (1585. – 1612.) donio ga je u Englesku odakle se proširio dalje po Europi. Uzgaja se kao ukrasno stablo u parkovima i dvorištima, pojedinačno ili u manjim grupama.
Jeste li znali…
U početku je sporog rasta, potom počinje brže rasti i godišnje naraste po 1 metar. Otporan je na mraz, dobro podnosi i velike temperaturne razlike. Živi preko 400 godina. Kod američkih indijanaca Irokeza poznato je kao Drvo mira jer je pod njegovim drvom petero plemena zakopalo oružje te se tako ujedinilo u konfederaciju. Iglice sadrže pet puta više vitamin C od limuna te se koriste kao čaj. Unutrašnji dio kore (kambij) je jestiv te je zabilježeno da su ga irokezi značajno konzumirali radeći od njega brašno. Drvo je lagano, srednje jačine, lako se obrađuje. Koristi se za izradu namještaja i drugo.