Novi ljetnikovac biskupa Haulika
Sagrađen je kako se pretpostavlja 1855. godine, ali ne postoje pouzdani izvori o tome. Pročelje s plitkim rizalitom koji završava niskim trokutastim zabatom.
Vratareva kućica
Prizemnica pravokutnog tlocrta pod četverostranim krovom koji je bio pokriven škriljevcem sagrađena je 1847. godine. Sačuvani su planovi pročelja.
Paviljon Jeka
Jedini sačuvani paviljon u parku Maksimir poznat i pod nazivom Latern-tempel, podignut je poslije 1840. godine prema nacrtu Franza Schüchta.
Švicarska kuća
Jednokatnica poznata i pod nazivom Tirolska kuća, građena je prema nacrtu Franza Schüchta, tijekom 1841. godine, a dovršena u jesen 1842.
Sokolska Mogila
Jedan od simbola parka Maksimir danas je svakako i MOGILA, svojevrsan spomen-humak nastao 1925. godine povodom obilježavanja tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva.
Kapelica sv. Jurja
Neogotička kapelica popularno nazvana »crikvica« izgrađena u razdoblju od 1862. do 1864. godine na mjestu gdje se prije nalazio Narodni hram.
Ljetnikovac biskupa Haulika
Klasicistička zgrada građena prema nacrtu Franza Schüchta u periodu od 1839. do 1840. godine.
Gospodarske zgrade Haulikovog ljetnikovca
Kompleks gospodarskih zgrada građen kako se pretpostavlja istodobno kad i Haulikov ljetnikovac u periodu od 1839. do 1840. godine.
Pčelinjak biskupa Haulika
Prizemna zgrada sagrađena 1853. godine s jednokatnim središnjim dijelom namijenjenim za stan pčelara.
ZNAMENITOSTI
Park Maksimir su u prošlosti krasile skulpture ŽETALICE, DJEČJE GRUPE i NAPULJSKOG RIBARA koje je po narudžbi nadbiskupa Juraja Haulika, tijekom 1846. i 1847. godine od pješčenjaka izradio kipar Joseph Käschmann. Käschmann je pripadao posljednjim predstavnicima bečkog klasicizma težeći jednostavnosti u izražaju kompozicije. Haulik je od Kässmanna tražio da skulpture budu izrađene u potpuno prirodnim veličinama. Skulpture je Haulik idejno osmislio kroz simboličke likove i upravo tako prezentirao je svoju zamisao Kässmannu. S kipom Žetelice želio je pojačati dojam što ga nasadi, šuma, livade i polja trebaju izvršiti na posjetitelje parka. To je idejno personificirao u liku mlade ženske osobe koja je u ruci trebala držati klasje, cvijeće i neku livadarsku napravu. Skulpturu Dječja grupa zamišlja kao grupu djece koja se igraju. Tu skulpturu želio je pozicionirati prvotno u Dolini dalija u okružju cvijeća s intencijom da poveća kod posjetitelja ugodnost te doline. Od toga je nauma naknadno odustao. Haulikova sugestija za skulpturu Napuljskog ribara bila je potaknuta time što jedan dio parka zapremaju jezera i potoci. Za ovu skulpturu činio mu se najzgodniji jedan stariji muški lik s mrežom i par riba. Poradi cjelovitog dojma Kässmann dolazi u Zagreb, utvrđuje pozicije skulptura u parku i tako zaokružuje sve detalje koji su mu bili potrebni da krene u izradu skulptura.
Haulik je Žetalicu dao postaviti u blizini sastava Donjeg (prvo jezero) i Gornjeg (drugo jezero) jezera, istočno od mostića podignutog nad vodopadom Gornjeg jezera. Kip žetalice s grabljama, srpom i košarom cvijeća stajao je na dva kamenita postolja. Nažalost Žetalica je nestala za vrijeme I svjetskog rata.
Pred zdanjem Haulikovog ljetnikovca stajala je skulptura Dječja grupa koja predstavlja tri dječaka koji se igraju cvijećem, golubovima, dudovim svilcima i satkanom svilom. Jedan u ruci drži komad saća. Sprijeda je košnica, a iza su fazan, paun i divlja patka; ovime su naznačene postojeće gospodarske i privredne grane parka. Skladnom skupinom dječaka dominira središnja figura nagog dječaka koji stoji. S lijeve i desne strane su sjedeće figure dječice u igri. Dječja grupa najbolje simbolizira karakter Majura, jer su upravo s njom naznačene postojeće gospodarske i privredne grane parka. Skulptura je bila okrenuta prema ljetnikovcu, okružena cvjetnom rundelom. Danas se Dječja grupa nalazi u dvorištu muzeja Grada Zagreba prilično oštećena.
Nažalost od tri spomenute skulpture iz Haulikovog doba danas u parku Maksimir stoji samo Napuljski ribar, daleko od očiju više kao neko tajanstveno iznenađenje, nego kao dio prostorne koncepcije. Napuljski ribar prikazan je kao mladi čovjek čiji je pogled uprt u vodu. U desnoj ruci drži udicu, odjeven je u hlače do koljena, gore ima haljetak, tijelo mu je prekriveno s plaštem i na glavi ima kapu. Prvotno je skulptura bila postavljena na mali humak na desnoj-jugoistočnoj strani Labuđeg otoka na prvom maksimirskom jezeru. Nešto kasnije skulptura je premještena na južnu obalu Labuđeg otoka. Napuljski ribar je 1995. godine prevezen u Muzej Grada Zagreba na čuvanje, a njegova replika izrađena u bijelom umjetnom kamenu, postavljena na obalu prvog maksimirskog jezera gotovo nasuprot Labuđem otoku, gdje i danas stoji.
Kod glavnog ulaza (portala) u park Maksimir nalazio se KONJANIČKI SPOMENIK SV. JURJA rad kipara Antona Dominika Fernkorna postavljen 1867. godine. To je bio kositreni odljev kipa koji je Fernkorn izradio 1853. godine za ukras zdenca u palači Montenuovo u Beču. Taj odljev načinjen je 1855. godine za svjetsku izložbu u Parizu, a nabavio ga je 1866. godine, Haulikov povjerenik Stjepan Pejaković. Postolje je bilo izvedeno od moslavačkog granita prema nacrtu bečkog kipara Roberta Streschnacka, a u Zagrebu ga je postavio njegov poslovođa Fuchs, koji je radio i na postolju Jelačićeva spomenika. Spomenik je 1884. godine prenesen na Akademički trg (Strossmayerov trg), a 1908. godine, nađeno mu je mjesto na Sveučilišnom trgu (Trg maršala Tita), gdje se nalazi i danas.
Spomenik u obliku piramide OBELISK, djelo kipara Josepha Käschmanna, je nadbiskup Juraj Haulik 1843. godine dao postaviti u Dolini dalija u čast završetka radova na parku Maksimir. Izgrađen je tako da je na donje stube postavljeno kvadratično postolje na koje je postavljen obelisk u obliku piramide. Na kvadratičnom postolju straga te s lijeve i desne strane ugrađena su tri veća lovorova vijenca izrađena od bronce. Na piramidnom dijelu spomenika sa svake strane ugrađena su četiri manja lovorova vijenca također izrađena od bronce. Na pročelju kvadratičnog dijela stoji metalna ploča sa tekstom na latinskom jeziku u kojem je Haulik naveo svoje pobude za uređenje parka Maksimir. Ispod te metalne ploče postavljena je kamena ploča na koju je uklesan prilagođeni prijevod s latinskog u obradi pejzažnog arhitekta Smiljana Klaića (1912.-1989.) koji glasi:
»NA POMOĆ POTREBNIMA, KOJI SE NISU ODALI NERADU, MIRNIM GRAĐANIMA KAO POTICAJ ZA KORISNIJE I UGODNIJE OBRAĐIVANJE ZEMLJE, NA URES METROPOLE, A ISTO TAKO ZA DIKU DOMOVINE I DUŠAMA UMORNIM OD JAVNIH POSLOVA I ZBILJE ŽIVOTA, DA SE OSVJEŽE NEDUŽNIM NASLADAMA PRIRODE, OVE JE LUGOVE, KOJIH UREĐENJE ODAVNA ŽELIO, A NEDAVNO DONEKLE I POKUŠAO ZAJEDNO S OKOLNIM POLJEM TIJEKOM VIŠE GODINE S VESELJEM UREDITI I PREMA PRILIKAMA UKRASTITI I O TOME DAO POSTAVITI OVAJ SKROMAN DOKAZ JURAJ HAULIK, BISKUP ZAGREBAČKI, KRALJEV NAMJESNIK BANSKE ČASTI GODINE SPASA 1843.«
Jedan od simbola parka Maksimir danas je svakako i MOGILA, svojevrsan spomen-humak nastao 1925. godine povodom obilježavanja tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva. Mogilu je projektirao Aleksandar Freundenreich, a podignuo je Hrvatski sokolski savez u spomen na III. hrvatski svesokolski slet održan povodom tog povjesnog jubileja u Zagrebu od 14. do 16. kolovoza 1925. godine. Nastala je na mjestu gdje se ranije nalazio paviljon Kišobran. Građena je od grumenova zemlje donesene iz 155 mjesta iz raznih hrvatskih krajeva u kojim se zbio neki značajni povijesni ili pak kulturni događaj tijekom tisućugodišnje hrvatske povijesti. U temeljima humka pohranjeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, važnije knjige, novine, časopisi te spomenice svih sokolskih društava koje su sudjelovale u gradnji Mogile. U spomenicama je dat opis mjesta i povijesnog događaja koji se zbio na mjestu s kojeg je uzeta zemlja za Mogilu. Dana 15. kolovoza 1925. godine oko napola dovršenog humka Mogile bili su postrojeni predstavnici sokolskih društava s vrećicama zemlje u rukama koju su istresali na humak uz fanfare i pjesme budnice. Posljednju je vrećicu istresao gvardijan iz Knina uz riječi: »POLAŽEM GRUDU SVETE ZEMLJE KOJE SU NOSILE PRVOG I POSLJEDNJEG HRVATSKOG KRALJA«. Oko humka posađeno je 10 lipa u znak deset stoljeća hrvatskog narodnog života, odnosno hrvatske državnosti. Mogila je dovršena 1926. godine. Prema njezinom vrhu vode uske stepenice, a sam vrh ukrašen je jednostavnim kamenom na koji je trebao biti postavljen brončani kip sokola skupljenih krila kojeg je izradio kipar Ivo Kerdić. Nakon dvije godine sokol je u ateljeu kipara razbijen. Taj barbarski čin bio je nagovještaj ukidanja hrvatskog sokolstva što se nažalost i dogodilo 1929. godine. Na poticaj Družbe »Braća hrvatskog zmaja« Mogila je obnovljena 1994. godine, a na naglavni kamen Ministarstvo obrane Republike Hrvatske na dan oružanih snaga 28. svibnja 1995. godine postavlja skulpturu sokola kojeg je idejno osmislio i prvotno u glini izradio akademski kipar pater Marijan Gajšak. Prerana smrt spriječila ga je da svoj rad dovrši. Vođen početnom idejom potpuno iznova skulpturu sokola modelira i dovršava akademski kipar Mladen Mikulin. Prilikom obnove humak Mogile obogaćen je grudom hrvatske zemlje koju je svojim poljupcem blagoslovio Sv. Otac Ivan Pavao II 10. rujna 1994. godine u zagrebačkoj zračnoj luci.
Na zaštićenom području parka Maksimir se danas nalaze i skulpture STEPENICE, MAJKA S DJETETOM, DODIR, RASPELO SA SKULPTUROM RASPETOG KRISTA, BOGORODICA BEZGRJEŠNOG ZAČEĆA, ČETIRI LAVA (LAVLJI MOST), EGIPĆANI i BACAČ DISKA.
Skulptura Stepenice kiparice Milene Lah, postavljena je 1980/81. godine na jugoistočnoj obali petog maksimirskog jezera. Skulptura je izrađena od mramora.
Skulptura Majka s djetetom kipara Ćirila Mihanovića, postavljena je 1958. godine na zapadnoj strani parka Maksimir, uz Bukovačku cestu u blizini župne crkve sv. Jeronima. Skulptura je izrađena od bronce.
Skulptura Dodir rad kipara Ivana Briski postavljena je 1989. godine, na desnoj strani Maksimirske ceste u smjeru prema Dubravi, iza istočne tribine Dinamova stadiona. Skulptura je izrađena od mramora.
Raspelo sa skulpturom raspetog Krista postavljeno je na visokom postamentu na uglu Maksimirske ceste i Fakultetskog dobra, na kraju Druidova gaja. Križ je izrađen od kamena, a skulptura od ljevanog željeza. Na vrhu križa stoji natpis I.N.R.I. (Isus Nazarečanin kralj židovski). Na postolju križa uklesan je tekst na latinskom:
CRUX FIDELIS INTER OMNES
ARBOR UNA NOBILIS
NULLA SILVA TALEM
PROFERI FRONDE FLORE GERMINE
ANNO REP. SAL. MDCCCXLVII
| DOSLOVNI PRIJEVOD p. S. KUZMIĆA, D.I. | PJESNIČKI PRIJEVOD p. M. PAVELIĆA, D.I. |
| Križu vjerni, među svima, Drvo jedino plemenito, Ni jedna šuma (ne može) donijeti (dati) Takvo (drvo) lišćem, cvijetom, plodom. |
Križu sveti, stablo svako, Zavidi ti čarni sjaj, S takvim lišćem, cvijetom, plodom Nikoji ga nema gaj. (Godine Gospodnje 1847.) |
Skulptura Bogorodice bezgrješnog začeća koju je izradila bečka ljevaonica Josipa Glanza nalazi se danas pored župne crkve sv. Jeronima, iako je prvotno bila postavljena na istočnom uglu Bukovačke i Maksimirske ceste. Na postolju stoji uklesan tekst na latinskom:
QUOD HEVA TRISTIS ABSTULIT
TU REDDIS ALTO GERMINE
INTRENT UT ASTRA FLEBILES
COELI RECLUDIS CARDINES
ANNO REP.SAL. MDCCCXLVII
| DOSLOVNI PRIJEVOD p. S. KUZMIĆA, D.I. | PJESNIČKI PRIJEVOD p. M. PAVELIĆA, D.I. |
| Što je tužna Eva odnijela (uzela), Ti vraćaš po uzvišenom potomku, Otvaraš vrata Raja, Da u nebo uđu jadnici. |
Što tužna Eva uzela, Po sinu ti nam povraćaš, Nebeska vrata otvaraš, Jadnike puštaš u nebo. (Godine Gospodnje 1847.) |
Skulpture Četiri lava kipara Joze Turkalja postavljene su u razdoblju između 1925.-1928. godine na Lavljem mostu u Zoološkom vrtu. Most se nalazi neposredno ispred kaveza lavova. Skulpture se izrađene su iz betona.
Skulpture Egipćani kipara Joze Turkalja postavljene su u razdoblju između 1925.- 1928. godine u Zoološkom vrtu uz zgradu za gmazove. Izrađene su iz betona.
Skulptura Bacač diska kipara Vanje Radauša postavljena 1957. godine u parkovnom dijelu na uglu Maksimirske ceste i Svetica. Skulptura je izrađena od bronce (kiparska bronca je slitina bakra, kositra i cinka).
Na gornjem katu Švicarske kuće nalazi se salon biskupa Haulika s bogato izrezbarenim BAROKNIM STROPOM. Biskup Haulik je 1840. godine želio za salon u prvom katu Švicarske kuće nabaviti lijepi starinski drveni strop. Iste godine u kontaktu s kapetanom Laksenburškoga carskog dvorca Mihaelom pl. Riedlom, Haulik dobiva tri ponude drvenih stropova:
• STROP IZ STALEŠKE ZEMALJSKE KUĆE
• DRVENI STROP IZ SAMOSTANA IZ KLOSTERNEUBURGA
• STROP IZ SALZBURGA
Izabran je vrlo lijepi bogato izrezbareni drveni barokni strop tada star oko 300 godina. Danas je to već negdje oko 400 godina.
Nakon dobivanja ponude oduševljeni Haulik odmah upućuje 11. veljače 1840. godine zahvalno pismo prelatu Ruttenstocku u Klosterneuburg od kojeg dobiva uz strop i jedan starinski portal s vratima koji se je nalazio u istoj sobi.
Strop je 19. travnja 1840. godine prevezen u Laksenburg na temeljiti popravak za što su izvedeni stolarski i rezbarski radovi. Nakon završetka ovih radova procijenjeno je da je vrijednost kao prave vrijedne starine cijenjena na više tisuća forinti. Međutim kod skidanja i popravka stropa utvrđeno je da strop čini kosi četverokut i da se to ne može ispraviti. To je uvjetovalo da stijene salona u svom spoju ne čine pravi kut no zbog ljepote stropa i njegove velike vrijednosti to jedva primjetno odstupanje nije činilo smetnju da se strop ugradi u salon Švicarske kuće. Popravci stropa završeni su 24. kolovoza 1840. godine i strop je prevezen u Zagreb. Haulikov salon uključujući i njegov barokni strop je Javna ustanova »Maksimir« u cijelosti obnovila 2005. godine. Restauratorske radove je pod stručnim nadzorom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode obavio Hrvatski restauratorski zavod.
Osim baroknog stropa, Haulikov salon u Švicarskoj kući krasi i 12 VITRAJA S PRIKAZIMA ŠVICARSKIH ALPI I JEZERA.
Laksenburški dvorski kapetan Riedl naznačio je u pismu Hauliku da će mu dati na uvid dva uzorka slika koje predstavljaju prikaz alpskih pejzaža švicarskih Alpa i jezera. Jedan uzorak biti će paljena slika na staklu, a druga slika izrađena uljanom bojom. U drugom pismu nakon što je Haulik prepustio njegovoj prosudbi kojom tehnikom je slika ljepša i prihvatljivija 11. travnja 1840. godine Riedl izvješćuje Haulika da su slike dogotovljene, da imaju istu cijenu, ali da je uzorak izrađen paljenjem ljepši i što je jednako važno trajniji.
Slike za prozore Švicarske kuće izrađene su u Beču. Švicarske predjele narisao je Schönbrunski dvorski risač Eduard pl. Gurk, a izradio ih je slikar na staklu Antun Kothgasser. Riedl je 16. kolovoza 1840. godine platio 100 forinti Eduardu pl. Gurku za 12 slika što je vidljivo iz originalne Gurkove namire.
U tijeku temeljite obnove Švicarske kuće 2005. godine koju je izvodio Hrvatski restauratorski zavod pod stručnim nadzorom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, izvršene su restauratorske obrade, montaže i manjim dijelom rekonstrukcije oslikanih stakala koje su umetnute u okvire prozora i vrata. Gornje i donje polje krila ostakljeno je »butzenglass« staklom, a u sredini su postavljene slike.
Izvorni glavni ulaz (portal) u park Maksimir izgrađen je 1841. godine. Ulaz je imao dva velika kvadratična pilona između kojih je bio kolni ulaz u park. Do ovih pilona bila su dva manja stupa uz koje su bili ulazi za pješake. Na velikim pilonima bile su postavljene velike kamene vaze, a na malim male vaze. Pješački ulazi zatvarali su se jednokrilnim vratima a kolni dvokrilnim preklopnim vratima. Vrata su bila izrađena od kovanog željeza sa završetcima u obliku koplja. Taj ulaz predstavljao je klasicistički objekt.
Godine 1867. postavljen je novi portal na kojem su klasicistička obilježja bila modernizirana neogotskim oblicima. Portal tvore četiri stupa spojena masivnim nadvratnikom koji završava atikom (stepeničasto uzdignuti zidić) uokvirenom viličastim ornamentom. U sredini tog uzdignuća stajao je natpis JURJEVAC. Na velikim pilonima postavljene su skulpture dviju božica iz rimske mitologije. Flora božica cvijeća i Pomona božica voća i drveća. Ovaj portal stradao je u potresu 1880. godine kada je srušena lukovita nadvratnica.
Nakon potresa portal je dobio novi izgled jer je bio bez lukovite nadvratnice. 1913. godine i taj portal bio je srušen u olujnom nevremenu kada je na njega palo veliko hrastovo stablo.
Godine 1914., obnovljeni su piloni i ponovno je izveden nadvratnik sa atikom samo sada umjesto natpisa Jurjevac uklesani su stihovi Ivana Gundulića iz Dubravke:
Oj dubravo slavna ti si
U uresu slobodnome
Lijepa ti si mojim očima
Draga ti si srcu mome.
U veseloj ovoj sjeni
Od česti svih tvojih grana
Povesti je milo meni
Do najdražih mojih dana.
Takav portal zadržao je i danas isti izgled.
Sesvetski načelnik i dugoselski narodni zastupnik Marko Mileusnić naručio je u Beču mali parobrod na petrolejski pogon koji je bio dugačak 8 metara i imao je platneni krov. Parobrod je dobio ime Grad Zagreb. Krštenje parobroda obavljeno je 14. rujna 1892. godine uz kumstvo gradskog senatora Đure Deželića. Istog dana parobrod je zaplovio prvim maksimirskim jezerom. Polazište parobroda bilo je na zapadnoj obali prvog maksimirskog jezera u blizini paviljona Jeka. Smjer vožnje upravljen je jezerom oko otoka i opet natrag do polazišta. Parobrod je bio velika atrakcija za posjetitelje parka Maksimir koji su ga u sve većem broju posjećivali, a posebno od rujna 1891. godine kada je Zagreb dobio prvi konjski tramvaj poznat pod nazivom Konjka. Tramvaj je prometovao od stajališta u ulici Marije Valerije (danas Praška) do gostionice u Maksimiru (gotovo preko puta glavnog ulaza /portala/ u park Maksimir). Nažalost financijska konstrukcija bila je razlog da parobrod nije dugo plovio maksimirskim jezerom. Vožnja samo nedjeljom, česti popravci, plaćanje majstora strojara, uvjetovali su da je parobrod nepovratno nestao sa prvog jezera u parku Maksimir.
POVIJEST PARKOVNE ARHITEKTURE
Umjetnost oblikovanja – vrtova, parkova, perivoja datira još od davnih predbiblijskih vremena i od samog početka ima religijsko, magijsko i mistično značenje.
Alkinojev vrt u Homerovoj Odiseji prema najstarijim opisima prikazan je kao raskošan voćnjak ili povrtnjak.
Gotovo sve starovjeke religije imale su svoj mitski perivoj: lzraelci Eden, Asirci Eridu, Hindusi Ida-Varshu, Etrurci Svete šume, a kod svih je tih civilizacija u perivoju gotovo uvijek izražena i sadržana vodilja blagostanja u raju.
S vremenom se oblikovanje prostora razvija i postaje mjestom užitka, ali i ostvarenje intelektualnih i estetskih normi i zahtjeva.
Perivojna arhitektura djelo je čovjeka, a tek djelomično i prirode, oblikovanje nikada nije slučajno i nevažno.
Različita povijesna razdoblja donose razlike u oblikovanju.
ANTIČKI PERIVOJI : Vrtovi Mezopotamije, Perzije, Egipta, Grčke i Rima
Perivoji Mezopotamije nastali su uporabom sustava za natapanje, a smješteni su između rijeka Eufrata i Tigrisa. Osnovna inspiracija perivojnog oblikovanja je biblijski vrt Eden kvadratnog oblika, simbol četiriju rijeka raja, vodeni kanali u sebi sadržavaju sve plodove zemlje.
Babilonski viseći (terasasti) vrtovi smješteni su uz obalu Eufrata, jedno su od sedam čuda antičkoga svijeta, izgrađeni za asirsku kraljicu Semiramidu. Hidrauličkim napravama za navodnjavanje dopremala se voda na terase (oko 809. – 760. pr. Krista).
Perzijski perivoji predstavljani su kao čudo zemaljskoga zelenila.
Egipatski perivoj – izgled perivoja sačuvan je na slikama u grobnicama, na kamenim reljefima koji prikazuju faraonske vrtove, gajeve uz hramove te vrtove uz plemićke kuće. Oblik vrta je pravilan s kanalima za natapanje. Datiraju od 3000. godine pr. Krista.
Stara Grčka – U staroj Grčkoj vrtovi su površine zasađene voćkama u peristilu kuće, na javnim prostorima, u svetim gajevima te prostorima oko javnih zgrada.
Stari Rim – Prvi put se pojavljuje (opus topiaria) topiarij – oblikovanje stabala i grmlja orezivanjem u geometrijske oblike, i to ponajviše šimšira, mirte, crnike, čempresa i lovora. Oblikuju se pravokutni špaliri piramida, prizma, kugla, stožaca, ljudske figure, božanstva, ratne, mitološke ili lovačke scene.
Prvi put se u oblikovanju upotrebljavaju vodena zrcala, kanali i vodoskoci: trijemovi, pergole, sjenice u malim perivojima, paviljoni te ljetne počivaljke, nimfeji.
ISLAMSKI VRTOVI I PERIVOJI
Arapski vrtovi Iskazuju čežnju za Muhamedovim rajem kao mjestom uživanja i zadovoljstva. Glavni elementi oblikovanja islamskih vrtova i perivoja su voda – sveti motiv u obliku vodenih zrcala, fontana, bazena i vodoskoka, prikazuje izraz moći, blagostanja. Služi za stvaranje ugodne mikroklime, boja, kolorita upotrebom cvijeća i raznobojnih keramičkih pločica, miris – uporaba aromatičnog mediteranskog i orijentalnog bilja: lavanda, mirta, jasmin, limun, zumbul, ruže, mimoze…
Isfahan, glavni grad Perzije, osnovan 1598., nazivan je gradom vrtova. Dobro je očuvana španjolsko-arapska perivojna arhitektura. Arapi u Španjolskoj borave od 711. do 1492. pa je i utjecaj u oblikovanju veoma velik.
Vrtove obilježavaju dvorišta s pravilnim geometrijskim tlocrtom.
Najpoznatiji među njima su:
Alhambra, Dvorište mirte – Patio de los Arrayanes, Dvorište lavova – Patio de los Leones i Dvorište čempresa – Patio de los Ciprases u Granadi.
Remek-djelo islamskoga simbolizma Taj Mahal u Agri, Indija, mauzolej je od bijelog mramora – spomenik ljubavi i strasti. Šah Jahan podiže ga u spomen svojoj rano preminuloj ženi Mumtaz Mahal (umrla je pri porođaju svog 14. djeteta).
KINESKI PERIVOJI
Kineski perivoji temelje se na kineskoj filozofiji konfucionizmu i taoizmu, oponašaju prirodu i stvaraju iluziju beskonačnoga prostora. Povezani su sa slikarstvom, pjesništvom, literaturom, skulpturom i arhitekturom.
Prvi perivoj pojavljuje se između 11. i 8. st. pr. Krista i to je ograđen prirodni krajolik namijenjen kralju za lov – Carski perivoj u Pekingu. Kineski perivoj je pun poruka i informacija, pruža mir, služi za meditaciju, razgovor i čitanje poezije.
Osnovni elementi kineskoga perivoja: stijene, arhitektura, voda i biljke (cvijeće i vrtni namještaj).
Kineska poslovica kaže: Lijep vrt ne mora biti veći od mačje kože.
JAPANSKI PERIVOJI
Perivojna umjetnost dolazi u Japan iz Kine u 6. st., a najsnažniji utjecaj na njezin razvoj učinio je zen-budizam. Japanske vrtove karakterizira povezanost kuće i vrta, koji su nedjeljiva cjelina. Glavni elementi oblikovanja japanskog perivoja jesu kamen, voda, biljka i kuća.
Kamen i stijene simbol su prirode, a od sadnog materijala se upotrebljavaju patuljaste biljne vrste sporog rasta, pojavljuje se i vrtlarska tehnika uzgoja i oblikovanja bilja bonsai.
Tri osnovna perivojna tipa: kućni vrtovi, kontemplacijski vrtovi (zen-vrtovi), perivoji za ceremoniju ispijanja čaja.
Kontemplacijski vrt Ryoan-ji u Kyotu, kraj 15. st.
Vrt je od pijeska i kamena, a jedini biljni element je mahovina na kamenu.
Perivoj carske palače Katsura u Kyotu iz 1620. godine, remek-djelo japanske perivojne umjetnosti na površini od 4 ha. Perivoj je zapravo jezero u obliku ždrala i otok u obliku kornjače, simbolizira dugovječni život.
SREDNJOVJEKOVNI VRTOVI, 9. – kraj 15. st.
Božanski vrtovi zatvoreni, nepristupačni prostori ograđeni visokim zidom hortus conclusus.
Korisni vrt ili vrt trava (utilitarni) za uzgoj ljekovitog bilja i bilja za prehranu manjih su dimenzija najčešće smješteni unutar zidova samostana ili grada. Vrtovi za meditaciju, tzv. samostanski klaustar. Vrtovi za uživanje oblikovani su za boravak i zabavu, smješteni pokraj utvrđenoga zamka, utvrde, ograđeni su zidom i kulama. Potkraj 15. st. pojavljuju se u perivoju oko dvoraca s nezaobilaznim topijarijima i labirintima za zabavu plemstvu i pjesnicima. Nakon Križarskih ratova, s Bliskog istoka stižu do tada nepoznate vrste cvijeća i ukrasnih grmova.
RENESANSANI PERIVOJ, 14. – 16. st.
Nastaje u ambijentu renesansne Italije, temelj je europske perivojne umjetnosti.
Perivoj postaje proširenje kuće i prostor stanovanja na otvorenom, pojavljuje se osna simetrija, dubina prostora i usmjeravanje vizura. Uređenje partera je geometrijsko s okomitim alejama i vizurama prema fontanama, skulpturama, paviljonima. Perivoji su smješteni na padini s nekoliko terasa međusobno povezanih stubama i rampama.
Voda je dominantni element u obliku kaskada, vodenih zrcala, vodenih lanaca.
Od biljnih vrsta upotrebljavaju se zimzelene vrste sporog rasta koje se mogu lako oblikovati: čempres, crnika, tisa, lovor, mirta i šimšir. Zanemaruju se prirodni oblici te se na ovaj način iskazuje prevlast nad prirodom, cvjetnim vrstama se koristi u intimnom skrivenom vrtu (giardino segreto).
Prvi put se javlja zanimanje krajobrazni arhitekt.
Najpoznatiji među njima, Pirro Ligori, projektirao je najimpresivniji perivoj renesanse – vrtove Ville d’Este u Tivoliju u drugoj polovici 16. st.
FRANCUSKI BAROK, kraj 16. – 18. st.
Francuski barokni perivoji dio su velike pejsažne kompozicije sa strogim formama i geometrijskim oblicima.
Perivoj se stapa s krajobrazom, nebom, odsjajima u vodi i alejama koje vode u daljinu. Cijeli perivoj može se obuhvatiti jednim pogledom, oblikovani su za velike događaje i raskošne ceremonije. Cijeli perivoj zauzima velike površine do nekoliko stotina hektara.
André Le Nôtre pripada obitelji poznatih vrtlara, slikar je i arhitekt te glavni kreator najvećih baroknih perivoja.
Perivoj dvorca Vaux-le-Vicomte prvo je veliko djelo Le Nôtrea, koje je postalo model i uzor cijelom stoljeću.
U Versaillesu se pokazuje da je perivojna umjetnost odraz vrlo složenih društveno-političkih prilika i statusni simbol za iskazivanje moći pojedinca.
ENGLESKI PEJSAŽNI PERIVOJ, 18. – 19. st.
Potpuno se odbacuju stroge forme i pravilna geometrija u prostoru, nema jednoličnosti, simetrije i neprirodnih oblika. Stil krajobraznog oblikovanja nastao pod utjecajem prosvjetiteljstva, čovjek i priroda nisu kao u renesansnom oblikovanju na suprotnim stranama, sve što je prirodno savršeno je i lijepo, čovjek prirodu više ne podređuje sebi, već od nje uči.
Kompozicija perivoja i osnovni elementi oblikovanja su krajobraz, vegetacija, voda i stijene.
Izmjenjuju se udoline, brežuljci i ravne površine. Voda se pojavljuje u obliku potoka, jezera, ribnjaka, kaskada i nezaobilazan je element oblikovanja.
Prvim kreatorom pejsažnog stila smatra se William Kent.
Četiri su osnovna elementa oblikovanja: teren, vegetacija, voda i stijene.
PERIVOJNA ARHITEKTURA 19. – 20. STOLJEĆA
Pojavljuju se prvi javni gradski perivoji za rekreaciju i edukaciju. Sastavni su dijelovi strukture grada.
Engleska – prva u Europi 1845. godine donijela Zakon o podizanju javnih perivoja.
Najpoznatiji javni parkovi: Hyde Park, Bois de Boulogne i Bois de Vincennes
Njemačka – perivoj uz dvorac Neuschwanstein i perivoj princa Hermanna von Pücklera u Muskau, Laxenburg u Austriji i Central Park u Sjevernoj Americi.
Dvije su temeljne koncepcije pri oblikovanju parkova – ekološka i umjetnička.
Umjetnički pristup – snažnije oblikovanje od 1980-ih godina.
Ekološka koncepcija – promatranje biološkim i ekološkim kriterijima, minimalizacija oblikovanja, nema kreativnosti.
Rezultat ekološke koncepcije – bezlični pejsažni prostor koji ima rekreacijsku, ekološku ili mikroklimatsku funkciju, ali bez ikakvog arhitektonskog, umjetničkog i urbanog funkcionalnog odziva u gradskom prostoru, traganja za identitetom.