1988., odabrani odlomci

»U Maksimir za promjenu, ulazim na glavni ulaz, kao kakav provincijski dječarac u đačkoj ekskurziji ili turist, stranac. A Maksimir i ja nipošto nismo stranci jedan drugome, nego baš dobri poznanci, frendovi iz djetinjstva, dakako, mojeg djetinjstva, jer je ovaj naš gradski perivoj ipak nešto stariji…
Ulazim, dakle, kroz glavni maksimirski ulaz….
A kud svi, tud, eto, i ja, premda sam rođen i odrastao pokraj Maksimira i u Maksimiru, pa u nj, otkad pamtim, ulazim sa svoje strane. A moja strana je sve prije nego službeni ulaz…I teško da bih uopće mogao biti objektivan vodič po Maksimiru, jer sam odveć uspomena posijao ispod njegovih krošanja i na njegovim stazama (četiri staze na Bukovac vode, /ne znam kojom ću poć / kojom god pođem na Bukovac dođem), sve me tu na nešto i nekoga podsjeća, a kako vrijeme prolazi, teško mi je jedino prisjetiti se na što i na koga.
U restauraciji Maksimir (zvali smo je prema prijašnjem vlasniku – kod Šarića), na primjer, uspio sam dokraja otplesati svoj prvi inglišvalcer (na klaviru je svirao Crni Vlado), premda su me špičoki do krvi nažuljali. Restauracija je …za mene… poznata samo po tim prvim nesigurnim čagerskim koracima, špičokima, musoliniju, poslovođi Roki i konobarici Albini (zvali smo je teta Albina).
…Pitam se je li netko od nas klinaca pedesetih godina (tih godina tu je bio mliječni restaurant) upitao koliko je vidikovac, ta najljepša maksimirska zgrada visoka…i kada je sagrađena…? Teško da nas je, osim sendviča i riže na mlijeku, išta više zanimalo…
Uzmimo Švicarsku kuću…skrivenu u raslinju, u blizini koje umirovljenici na klupi igraju svoju partiju bele. Ona nam je svojim zamračenim odajama razbuktavala dječačku maštu, u njoj smo gledali razne utvare i fantome…
Eto me i na četvrtom jezeru. S nehinjenim oduševljenjem da je ta naša famozna mladenačka rivijera iz pedesetih, napokon, nakon toliko godina, uređena, da je u jezero ponovo puštena (zagađena) voda potoka Blizneca i da su ovih toplih dana u vodu bućnuli prvi hrabri kupači – na svoju odgovornost. Nije li odveć hladno za kupanje u hladnom maksimirskom jezeru? Nekad, dok sam bio u dobi tih malih maksimirskih kupača, tako nešto se ni slučajno nisam upitao (posljedica je bila upala zglobova ili febris reumatika), takvo pitanje mogu postaviti tek danas, s debele vremenske distance, kad se u Maksimir svoga djetinjstva i mladosti, eto, guram kroz njegov službeni ulaz«.