OPĆENITO O BILJNOM SVIJETU MAKSIMIRA

Park Maksimir obuhvaća granično područje južnih obronaka Medvednice i dolinske zaravni Save, pa su u njemu zastupljene šumske zajednice koje rastu na velikim površinama u okolnim brdskim i nizinskim predjelima sjeverne Hrvatske. Stoljećima je ovaj prostor obilovao hrastovom šumom, što je karakteristično za sjevernohrvatsko podneblje. Upravo u toj domaćoj flori leži i ljepota i stilska vrijednost parkovne vegetacije Maksimira.

U donjem, južnom dijelu parka Maksimir, dominantnu ulogu ima hrast lužnjak (Quercus robur), i to u sklopu šuma s običnim grabom (Carpinus betulus).

Hrast lužnjak se djelomično prostire i po dolinama među brežuljcima sjevernog dijela parka. U šumama hrasta lužnjaka nalaze se crna joha (Alnus glutinosa) i bijela vrba (Salix alba), a pomiješani su još bijeli jasen (Fraxinus excelsior), poljski brijest (Ulmus minor), bijela topola (Populus alba) i sitnolisna lipa (Tilia cordata).

U najvišim dijelovima parka Maksimir prostire se zajednica hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i kestena (Castanea sativa), dok se na prijelazu zajednica lužnjaka i kitnjaka prostiru skupine hrasta lužnjaka, cera (Quercus cerris) i kitnjaka. Uz obični grab rastu još sremza (Prunus padus), lijeska (Corylus avellana) i drugo drveće. Sve te vrste, uključivši i bukvu (Fagus sylvatica) na višim položajima, bagrem (Robinia pseudaccacia) te mnoge druge vrste drveća i grmlja pridonose izuzetnoj raznolikosti maksimirskih šuma.

Osim domaćih vrsta drveća i grmlja u parku Maksimir je, u vrijeme stvaranja parka, posađeno više od tri stotine vrsta raznog bilja, dok su danas mnoge od njih nestale.

Crnogorica je u parku Maksimir zastupljena uvođenjem bijelog i crnog bora (Pinus sylvestris i Pinus nigra) u sklopu hrastovih šuma ili kao podignuta kultura smreke (Picea excelsa) u sklopu šume hrasta lužnjaka. Vrijedno je spomenuti i skupinu duglazije uz Vidikovac, dok se znatniji udio crnogorice uočava istočno od Švicarske kuće.

U prošlosti su u Maksimiru bile zasađene mnogobrojne vrste drveća i grmlja. Neke od vrsta poput afričke tamarike, američkog brijesta, engleske božikovine, libanonskog cedra, japanske kaline, sofore i kanadske šljive uspijevale su u parku Maksimir.

Svoj značaj bioraznolikosti daju i mnoge vrste prizemnog raslinja u šumama, zatim travnjačka te močvarna vegetacija. Mnoge među njima su i zakonom zaštićene i ugrožene vrste poput nekih proljetnica, mekolisne veprine (Ruscus hypoglossum), ljiljana zlatana (Lilium martagon), šumske sirištare (Gentiana asclepiadea) i drugih.

Travnjačka vegetacija zauzima male površine u istočnom dijelu pokraj fakultetskog Majura, a u južnom se dijelu prostiru, u širem ili užem pojasu, između jezera od istoka prema zapadu. Razvila se nakon krčenja prvobitnih šuma, ovisno o prirodnim stanišnim uvjetima. Za njezin izgled i stvaranje važni su ocjeditost terena, košnja, različit intenzitet gaženja (igrališta, staze, putovi) i slični antropogeni utjecaji. Travnjačke zajednice koje su se razvile ubrajaju se u razred močvarnih i dolinskih livada. Travnjaci južnog dijela parka razvili su se pod utjecajem različitog vodnog režima, propusnosti, odnosno sposobnosti tla da dulje zadrži vodu i antropogenih utjecaja.

U zamočvarenim dijelovima parka Maksimir pojavljuju se često razne vrste šaševa (Carex spp.) i sitova (Juncus spp.) te grupe johe i vrba.

MAKSIMIR – HORTIKULTURNI RAZVOJ

Park Maksimir je najvažniji hrvatski pejsažni park, prirodna rijetkost, spomenik vrtne arhitekture i vrlo važna kulturno-povijesna parkovna znamenitost. Stara hrastova šuma, koja je služila za lov i sječu, stoljećima je pripadala središnjem biskupskom posjedu. Odluku da šumu zajedno s oranicama i livadama pretvori u perivoj donio je Maksimilijan Vrhovec, idejni začetnik parka, i 1787. g. započinje uređenje. Park je zamišljen u baroknom francuskom stilu, s geometrijski pravilno uređenim plohama zasađenim cvijećem. Obilježje francuskoga baroknog stila u Maksimiru je zvjezdasto raskrižje uobičajeno za barokne perivoje.

Prokrčeni su veliki šumski prostori, izvedena je Glavna aleja od glavnog ulaza do brežuljka današnjeg Vidikovaca duga 800 m i to je jedini ostatak barokne kompozicije u perivoju. Nakon 7 godina radova 1794. g. perivoj je svečano otvoren i dan građanima Zagreba na uživanje. Prvo je javno šetalište u jugoistočnoj Europi. Vrhovčev nasljednik Aleksandar Alagović, zagrebački biskup od 1826. do 1837. godine, uređuje Maksimir u park engleskog stila. Nakon četiri desetljeća korištenja Maksimira biskup Juraj Haulik započinje 1838. godine uređenje u duhu engleske pejsažne romantične perivojne arhitekture i pravi je kreator perivoja. Tada se park zvao Jurjaves. Biskup Juraj Haulik posjedovao je izuzetan umjetnički ukus s osobitim osjećajem za prirodu i bio je veliki poznavalac botanike i hortikulture. Kao član Bečkog društva za hortikulturu, 1838. godine izdaje detaljnu uputu za oblikovanje i poljepšavanje perivoja. To je zapravo skup pravila ponašanja namijenjenih ponajprije nadzorniku, šumaru i vrtlaru. Prema Haulikovim željama hortikulturne zahvate planirao je vrtni arhitekt perivoja u Schönbrunnu i autor perivoja carskog ljetnikovca Laxenburg u Austriji Michael Riedl. Haulikove i Riedlove zamisli realizira tada vrlo traženi bečki vrtlar Franjo Serafin Körbler, koji nakon godinu dana rada u carskim vrtovima u Schönbrunnu i Laxenburgu dolazi u Zagreb na mjesto biskupskog nadvrtlara i na njemu ostaje punih 27 godina. Sudjeluje na brojnim izložbama vrtlarstva i za svoje hortikulturne cvjetne kreacije dobiva niz važnih priznanja i nagrada, u Grazu 1855. godine nagrađen je s dvije srebrne medalje, a u Trstu prima počasnu diplomu. U duhu vremena cvijeće je u Maksimiru bilo brojno, razne cvjetne vrste sezonski su se izmjenjivale, a gredice redovito održavale. Prostor perivoja je preplavljen spletovima vijugavih romantičnih stazica koje krivudaju šumicama, livadama i proplancima. Umjesto dugih usječenih poteza, kojima su se kretali jahači i kočije Vrhovčeva doba, vijugavi puteljci Jurjavesi namijenjeni su pješacima šetačima. Po parku su bili rasuti brojni paviljoni, romantični mostovi, brojna odmorišta, kutak za osamu, čitanje poezije, jezera i vodotoci.

Riedl u Maksimir unosi po uzoru na engleske vrtove brojne egzote podrijetlom iz toplijih krajeva koje se prvi put iskorištavaju za oblikovanje na našim prostorima. To su ove vrste: dalije ili georgine (Dahlia sp.), hortenzije (Hortensia sp.), božikovina (Ilex aquifolium), šimšir (Buxus sempervirens), ruj (Rhus typhina), lovor višnja (Prunus laurocerasus), virginska borovica (Juniperus virginiana), smreka (Picea abies), smreka (Picea pungens), crni bor (Pinus nigra), borovac (Pinus strobus).

Sve ovo ukrasno raslinje nije odabrano samo zbog dekorativnog i ukrasnog oblika i kolorita već ima i određeno simboličko značenje u duhu misterija prirode i života. Tako je, primjerice, ariš (rix decidua) simbol svjetla, norveška jela (Abies nordmanniana) simbol postojanosti, a američki hrast (Quercus rubra) simbol vječnog prijateljstva.

Barun Leonard Zornberg izradio je situacijski plan parka 1846.

Najveće značenje karte je u ucrtanim vizurama. Osobitost maksimirskog parka je spoznaja da se ni s jednog mjesta ne mogu nazrijeti njegove granice.

OBNOVA HORTIKULTURNIH DIJELOVA

Obnovom nekadašnjih povijesnih sadržaja i cjelina nastoji se u park Maksimir vratiti po stilu romantičarski ugođaj iz zlatnoga Haulikova doba. Tijekom 2008. obnovljene su partije koje su s vremenom potpuno nestale: Steinsitz – kameno sjedalo, Lindensitz – lipovo sjedalo i Dolina dalija.

U projektu obnove hortikulturnih dijelova rabili su se planovi iz vremena nastanka perivoja, također su korišteni i podaci iz albuma Park Jurjaves, kao i brojni članci u kojima se opisuje izgled navedenih dijelova u perivoju.

Dolina Dalija

Dolina Dalija smjestila se između Vidikovca i brežuljka s kapelicom sv. Jurja. Dolina je sa sjeverne i sjeveroistočne strane okružena prirodnom šumom, a kroz dolinu uz potok vodi blago zavojita šetnica sve do Obeliska. Najljepša dolina u parku oblikovana je raznolikošću boja i oblika vrste, cvjetni broš je maštovito hortikulturno osmišljen i brižno održavan. Najvjerodostojniji i vrlo precizan je prvotni plan perivoja iz 1846. baruna Zornberga, iz kojeg se može točno utvrditi način oblikovanja Doline dalija.

U obnovi Doline dalija uređena je livada uz potok, očišćen je i hrastov gaj te su obavljeni svi radovi potrebni za njegovu njegu. Obala potoka je očišćena od korova i iz korita je skupljeno lišće i mulj. Obnova cvjetnoga broša dalija izvedena je na istoj lokaciji utvrđenoj prema izvornim planovima. Cvjetni nasad u obliku medaljona površine je 450 m2. Kolorit boja dalija vrlo je impresivan od bijele, žute, ružičaste, jarkocrvene, preko zagasito crvene sa svim nijansama.

Kameno sjedište – Steinzitz

Kameno sjedište, koje je udovoljavalo umornim ili tužnim posjetiteljima svojim mirom i osobitim pogledom na Drugo jezero i njegov okoliš, izgrađeno je već 1846. g., kada je biskup Juraj Haulik u cijelosti dovršio oblikovanje perivoja Maksimir. O tome svjedoči i izrađen Zornbergov plan perivoja, na kojem je i ono ucrtano. Ispred kamenog sjedišta bila je uređena cvjetna rundela, koja je također jedan od elemenata romantičarskog stila što ga je biskup Haulik primjenjivao u oblikovanju perivoja vodeći računa o skladu, kompoziciji i vizurama. Kameno sjedište obnovljeno je po originalnoj trasi, sa sipinjenom stazom koja vodi do Glavne aleje i kružno završava kod kamenog sjedišta. Polukružni podzid izveden je kao kameni ciklopski zid, koji prati polukružna drvena klupa. Cvjetna rundela je potpuno u skladu sa stilom oblikovanja, s tim da hortikulturno rješenje predviđa plan sadnje za sva godišnja doba. U skladu s karakterom perivoja Maksimir izabrane šare poznate su u romantičarskim perivojima i parkovima.

LIPOVO SJEDIŠTE – Lindensitz

U Zornbergovu planu iz 1846. ucrtan je položaj sjedišta kod lipe. U albumu PARK JURJAVES iz 1853. označen je položaj sjedišta kod lipe, a spominje se i u tekstu Prve šetnje istog albuma: “Slijedi skupina lipa na omanjem humku, na padini kojeg raste VINCA MINOR. Na oblom vrhu brijega stoji velika lipa, naokolo moćni hrastovi, a u njihovoj sjeni naslonjač i klupe. To je pogodno odmorište prijatnim perspektivama prema vidikovcu i na obližnji potok obrastao lijepim cvijećem i bokorima.”

Sjedište kod lipe – Lindensitz nalazi se zapadno od Drugog jezera između livade i hrastove šume. Oko same lipe formiran je u pravilnom krugu zeleni humak, do kojeg se dolazi stazom. Oko lipe formirano je sjedište, koje ima dekorativnu i uporabnu funkciju s naglaskom na posebnost debla koje opasuje. Izvršena je sadnja pokrivača tla Vinca minor.

U uskoj vezi s vegetacijom parka je i životinjski svijet koji je važna komponenta svakog ekosustava. Iznenađuje malen broj pisanih podataka o fauni Maksimira s obzirom na posjećenost ovog poznatog zagrebačkog parka.

Najstariji poznati podaci datiraju tek iz polovice 19. stoljeća. Prve životinje zabilježene za područje Maksimira su bijele rode ovjekovječene na jednoj Zascheovoj litografiji te podatak u Agramer Zeitungu iz 1853. godine da je pola sata hoda od parka viđen vuk. Zanimljivo je spomenuti da je posljednji vuk koji se primaknuo gradu ubijen 1890. u susjednom Borongaju.

U povijesti se parkom Maksimir koristilo i za uzgoj mnogobrojnih životinja. Tako je ovdje početkom 19. stoljeća bio »pijavičnjak« – jezerce s pijavicama koje su se upotrebljavale u medicinske svrhe. Osim toga tu je postojala i »bubara« – mala farma dudova svilca, pčelinjak, peradarnik, fazanerija, golubinjak, jezerce s kornjačama, jelenjak…

U današnje vrijeme, iako okružen gradskim četvrtima, park Maksimir je važno stanište za brojne životinjske vrste od kojih su mnoge upravo ovdje pronašle svoje utočište. Preuređenjem stare biskupske šume i nadiranjem urbanizacije fauna parka Maksimir znatno je osiromašena. Nestale su mnoge životinjske vrste, ponajprije veliki biljožderi poput srne (Capreolus capreolus) i jelena (Cervus elaphus) te vukova (Canis lupus). Od faune sisavaca česte su vjeverice (Sciurus vulgaris), puhovi i šišmiši, a mogu se vidjeti i kune, lisice…

Ptičji svijet parka ostao je razmjerno bogat. Od do sada zabilježene 104 vrste ptica, njih 70 su redovite ili povremene gnjezdarice. Najrazvijenija je zajednica šumskih ptica, a brojem i važnošću se osobito ističu dupljašice: djetlići, žune, brgljezi, puzavci i sjenice. Zanimljivo je spomenuti da je ovdje gustoća crvenoglavog djetlića (Dendrocopos medius), vrste ugrožene u europskim razmjerima, jedna od najvećih u svijetu. Na maksimirskim jezerima često nalazimo divlju patku (Anas platyrhynchos). Od vodozemaca na šumskom tlu nalazimo smeđu krastaču (Bufo bufo), pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra), livadnu smeđu žabu (Rana temporaria) i šumsku smeđu žabu (Rana dalmatina), dok je na jezerima brojna velika zelena žaba (Rana ridibunda). Od gmazova je česta crvenouha kornjača (Trachemys scripta elegans), vrsta unesena iz Sjeverne Amerike, a katkad nalazimo i barsku kornjaču (Emys orbicularis) te bjeloušku (Natrix natrix).

Fauna beskralježnjaka još je neistražena, a često se mogu vidjeti vretenca, leptiri i brojni drugi kukci, a ponegdje i riječni rakovi.

U svojoj dvjestogodišnjoj povijesti park Maksimir geološki nije znatnije istraživan, posebno ne kao zasebna cjelina. Ipak, postoje neki podaci koji su prikupljeni istraživanjem okolnih geoloških struktura, primjerice istraživanjem Medvednice ili pak Savske depresije. Park Maksimir nalazi se na dodiru tih dviju struktura, dakle na južnim obroncima Medvednice gdje ona prelazi u Savsku depresiju.

Od nekih značajki koje bi nam pomogle otkriti nešto više o geologiji ovog područja na površini su vidljiva samo dva člana. To su pliokvartarni sediment i holocenski nanos. S pomoću njih možemo odrediti vrijeme nastanka podloge po kojoj šećemo, a također i odakle je taj materijal došao.

Većina parka prekrivena je pliokvartarnim sedimentom. Gledajući geološki, taj sediment je prilično mlad. Njegova se starost kreće oko 1,8 milijuna godina. Zanimljivo je da je do Maksimira došao s Medvednice. Naime, s obronaka Medvednice doneseni su različiti dijelovi stijena i odloženi u jezera i močvare koje su se tada nalazile na ovom prostoru. Taj je materijal formirao slatkovodne naslage koje danas prekrivaju veći dio parka Maksimir.

Drugi dio naslaga, holocenski nanos, nastao je u posljednjih 10 000 godina. S povišenih dijelova terena različiti vodotoci i bujice ispirale su materijal. Ti odlomci i valutice stijena koje je voda nanijela stvorili su tanki pokrivač koji danas prekriva najniži dio parka.

Litološki gledano oba člana imaju sličan sastav. To su većinom nesortirani šljunci, krupnozrnati i srednjozrnati pijesci te siltovi i gline. Neke uslojenosti nema, tako da najčešće čine miješane sedimente. Izvorišne stijene ovih sedimenata su zeleni škriljevci, rožnjaci, kristalasti vapnenci, kvarc, pješčenjaci i nešto malo eruptiva. Njihov sastav nam dodatno potvrđuje činjenicu da podloga zaista potječe od starih paleozojskih stijena s obronaka Medvednice.

Opisani sedimenti debljine su 100-150 m, a zanimljivi su i po tome što ne propuštaju vodu. U svom sastavu imaju glinu i silt, koji su najzaslužniji za vodonepropusnost. Tako i maksimirska umjetna jezera traju zahvaljujući tome.

Iako je park Maksimir maleno područje, tektonski je vrlo zanimljiv. U njemu se protežu tri rasjedna pravca. Dva rasjeda protežu se s istočne i zapadne strane. Njihov smjer pružanja je sjever-jug, poprečno na greben Medvednice. Treći rasjed važan je zbog toga što je i danas aktivan. To je tzv. ilički rasjed koji se proteže od Podsuseda do Zeline, pa i dalje. Prolazi južnom stranom parka. U posljednja 2 milijuna godina vertikalni pomak tog rasjeda iznosi 20-40 m, dok se danas područje parka izdiže brzinom od 1-2 mm na godinu.

Maksimirska jezera nedjeljivi su dio ukupne pejsažne slike parka što potvrđuje i njihov nastanak paralelno s njegovim oblikovanjem. Visokovrijedna estetska i krajobrazna obilježja jezera od vremena nastanka imaju i utilitarnu funkciju, prvo kao ribnjaci, a zatim kao rekreativne površine namijenjene vožnji čamcima.

U parku Maksimiru je tijekom vremena formirano šest jezera od kojih danas postoje pet – PRVO, DRUGO, TREĆE, ČETVRTO I PETO. Godine 1839. izgrađeno je prvo jezero uz Maksimirsku ulicu, dvije godine kasnije drugo, zatim treće koje je danas isušeno četvrto jezero. Umjetno oblikovana jezera snabdjevaju se vodom iz potoka Bliznec koji direktno utječe u drugo i peto jezero. Osim potoka Bliznec, mogu se izdvojiti još i potoci periodičnog karaktera čije je značenje u odnosu na opskrbu vodom jezera iz Blizneca zanemarivo malo (Mirni Dol i Dahlia).

Prvo jezero nalazi se u južnom dijelu parka Maksimir. Površina jezera iznosi oko 1,5 hektara, dubina vode je 3,30 metra. Izgrađeno je 1839. godine na mjestu nekadašnjeg jezerca u predjelu šume hrasta lužnjaka u blizini Poštanske ceste (danas Maksimirska cesta). Od 1844. do 1845. biskup Haulik ga proširuje i izgrađuje slapište na utoku vode dovodnog otvorenog kanala iz potoka Bliznec. U radovima za proširenje oblikovana su dva po veličini različita otoka. Na manjem je bila drvena kućica za labudove, po kojoj je otok dobio i ime Labudnjak. Na većem otoku postavljena je skulptura Napuljski ribar. Danas su oba otoka u sklopu Zoološkog vrta. Vodom se prihranjuje iz Drugog jezera koja u jezero dotječe iz potoka Bliznec te povremeno potočićem Dahlia koji izvire u parku Maksimir i presuši u sušnom razdoblju. Preljev u jezero je smješten na oko 1 metar iznad dna tako da voda ispod kote preljeva stagnira.

Drugo jezero smješteno je sjeverno od Prvog jezera na 122 mnm Površina mu je oko 0,7 hektara, a dubina od 0,5 do 1,5 metara i predstavlja najmanje jezero ovog jezerskog sustava. Voda potoka Bliznec donosi u jezero znatnu količinu suspendiranih anorganskih i organskih tvari, a u vrijeme intenzivnih kiša u jezero se ispiranjem unose i tvari sa slivnih površina.

Prvo i Drugo jezero povezani su kinetom koja kao ukrasni potočić protječe parkom od ulice Fakultetskog dobra do Drugog jezera. Iz Drugog jezera voda preko slapišta utječe u Prvo jezero.

Treće jezero smješteno je zapadno od Prvog i Drugog jezera, a izgrađeno je 1911. godine. U početku se djelomično opskrbljivalo vodom iz potoka Piškornica koji je kanaliziran 1987.godine, a danas se cjevovodom iz Petog jezera opskrbljuje vodama potoka Blizneca. Obuhvaća površinu od oko 2 hektara s kotom vodnog lica od oko +127 mnm. Dubina vode u jezeru kreće se od 1 do 4 metra.

Četvrto jezero (bivše treće) koje je biskup Haulik dao izgraditi u razdoblju od 1853. do 1862. godine, smješteno je neposredno uz prirodni tok potoka Bliznec u sjeveroistočnom dijelu parka, nasuprot pčelinjaku. Bilo je prazno od 1975. do 2007. godine, kada je obnovljeno u sklopu projekta koji su financirale Hrvatske vode. Nalazi se na nadmorskoj visini od 135 m, zauzima površinu od oko 1,1 hektara, dok se dubina vode kreće od 0,5 do 1,0 metara. Prihranjuje se vodom iz Petog jezera. U sklopu radova na obnovi jezera obnovio se i paviljon Brezova (Ribarska) koliba koji se nalazi uz njegove sjeverne obale, a bio je uništen je 1940. godine.

Peto jezero nalazi se na sjevernom dijelu parka Maksimir i najveće je jezero maksimirskog jezerskog sustava. Zauzima površinu od oko 3 hektara. Smješteno je na nadmorskoj visini od 142 m. Brana je, nakon rušenja stare, obnovljena. Dubina vode u jezeru je 6 metara, a prihranjivanje jezera vodom obavlja se djelomično iz oborinskog područja Mirni Dol, a najopsežnije novouređenim dovodom iz Blizneca. Na petom jezeru ribiči ŠRU »Bukovac-Maksimir«, obavljaju rekreacijsko-športski ribolov.

Šesto jezero (Ribnjak) nalazilo se kod vojničke streljane u dolini potoka Ivančića, a nastalo je proširivanjem i produbljenjem njegova korita. Danas taj ribnjak više ne postoji, ali je spomenuto proširenje još vidljivo na donjem dijelu suhog korita potoka. Ribnjak je bio namijenjen mriješćenju riba radi uzgoja riblje mlađi.

Više o jezerima parka Maksimir može se naći u izdanju Javne ustanove – Maksimir, Jezera u perivoju Maksimir, autorice Amalije Denich, Zagreb, 2004., koja se može nabaviti u Ustanovi.

Potoci

U parku Maksimir nalazimo slijede će potoke: BLIZNEC, BUKOVČAK, DAHLIA, MAKSIMIREC, MIRNI DOL, PIŠKORNICA I ŠTEFANOVEC. U nastavku ćemo spomenuti potoke koji imaju veće značenje za vodni sustav parka.

Potok Bliznec izvire na području Parka prirode Medvednica. Najznačajniji je potok parka Maksimir. Površina sliva iznosi oko 1250 ha, što pruža mogućnosti za formiranje značajnijih protoka koji mogu poslužiti kao baza za prihranjivanje maksimirskih jezera vodom.

Potok Dahlia izvire u parku Maksimir, a ulijeva se u Drugo jezero. Slivno područje potoka Dahlia iznosi oko 43 ha. Sa stanovišta opskrbe jezera, ne pruža mogućnost značajnijih protoka posebno u sušnom razdoblju.

Potok Maksimirec nalazi se uz krajnji zapadni dio parka Maksimir, a obuhvaća oborinski sliv od svega 22 ha. Periodičnog je karaktera i u ljetnom razdoblju redovito presušuje. S obzirom da protječe kroz naseljeno područje, vode tog vodotoka su zagađene i ne mogu se koristiti za opskrbu (prihranjivanje) jezera.

Potok Mirni dol izvire na sjevernom dijelu parka Maksimir, obuhvaća slivno područje od oko 61 ha, a ulijeva se u Peto jezero. S obzirom na ograničenost hidrografskog sliva, periodičkog je karaktera, tako da ne predstavlja značajniji doprinos za opskrbu maksimirskih jezera.

Potok Piškornica izvire u Gornjem Bukovcu (naselje Požarinje), protječe kroz područje parka Maksimir i ulijeva se u Treće jezero, a konačno u gradsku kanalizaciju u blizini Prvog jezera. Ukupna površina oborinskog sliva iznosi oko 130 ha. Izgradnjom kanalizacije u naseljima Požarinje i Gornji Bukovac skrenut je vodotok potoka Piškornice kojim su se prije obnove i rekonstrukcije otpadne i fekalne vode slijevale u Treće jezero. U perivoju se danas vidi suho otvoreno korito potoka, u kojemu danas ima vode samo u vrijeme jakih oborina.

Područje parka Maksimir ima umjerenu kontinentalnu klimu modificiranu maritimnim utjecajem sa Sredozemlja. Prema Köppenovoj klasifikaciji klime, koja uvažava bitne odlike srednjeg godišnjeg hoda temperature zraka i oborine, park Maksimir ima umjereno toplu kišnu klimu sljedećih obilježja:

  • temperatura najhladnijeg mjeseca viša od -3°C i niža od 18°C
  • ljeta su relativno svježa (srednja mjesečna temperatura najtoplijeg mjeseca je veća od 22°C)
  • raspored oborina relativno je ujednačen tijekom cijele godine s tim da u toplom dijelu godine ima nešto više oborina
  • srednja godišnja temperatura iznosi oko 11°C, srednja temperatura zime oko 1°C, proljeća 11°C, ljeta 20°C i jeseni 11°C
  • srednji maksimum temperature iznosi oko 35°C, a minimum oko -16°C (apsolutni minimum može pasti ispod -30°C)
  • temperatura najtoplijeg mjeseca iznosi oko 21°C, a najhladnijeg oko 0°C

Srednje mjesečne količine oborina imaju hod karakterističan za kontinentalni oborinski režim. Godišnje oborine iznose oko 870 mm (zima 21%, proljeće 22%, ljeto 30% i jesen 27%). Maksimalne količine oborina su u lipnju, u većini slučajeva u obliku pljuskova praćenih jakim vjetrom. Minimum mjesečnih oborina se javlja u siječnju i veljači. Razdoblje mogućeg snijega traje otprilike 136 dana.

Vjetrovi

Glavni smjerovi vjetra su sjever i sjeveroistok. Proljeće (posebno travanj) je najvjetrovitije doba u parku Maksimir.

Značajan utjecaj na mikrolokaciju parka Maksimir imaju dva elementa: GRADSKI PROMET I INDUSTRIJA S JEDNE STRANE TE S DRUGE STRANE BLIZINA MEDVEDNICE, koja svojim reljefom i šumom ima velik utjecaj na cjelokupnu klimu Zagreba.