Početna stranica
Kako do nas?
Novosti
Kalendar događanja
Foto galerija
Korisni linkovi
Interaktivna karta Maksimira
Kontakti
 
 
Kulturna baština > Priče o Maksimiru
O nama O Paku Kulturna baština Prirodna baština Ponuda Parka
 

 

 
 
Zaštićena kulturna dobraZnamenitosi Parka MaksimiraPovijest parkovne arhitekturePriče o Maksimiru


PRIČE O MAKSIMIRU



Bubanović, Vasilije: »JURJEVA VES«, Somnium 1853.

Da li da otpjevam ili da šutim, kakav je prizor
ljupki i divljenja pun
jučer mi pružio san?

Ako bi čitalac rekao da to istina nije
svjedok meni je Bog
takav da prosanjah san!

Ugledah sagrađen grad na podnožju kršne planine,
a nedaleko je val
uz r'ječni šumio prud.

Pogledah svuda je sretao osm'jehe livada cvjetnih
i na brežuljcima trs
što ga je stvorio Bah!

Vidjeh u gaju svijene sa strane drveća grane
u skladan lisnati luk
a pod njima stazica niz.

Više je mostova bilo pod kojim su šumorna voda
i njen savitljivi val
nosili krilati čun.

Ako bi kras što ugledah u snu izraziti smio,
tad bih rekao ja
vidjeh jadransku hrid.

Duboki ugledah bazen. U njemu plivo je labud,
a njegov sjetni sam pjev
slušao zanosno tad.

Vidjeh pauna deset i šarene repove njine
svaki je od njih ko lud
držao da je baš bog.

Tu je na završetku naviše grane pjevao slavuj
divno nježni svoj stih,
zvučan i onda tih!

Njemu je u krošnji drugoga stabla otpjevala ptica
pjevica pitomi kos
slatki ćurličući pjev.

Tko bi mogao jata drugih nabrojiti ptica
čiji cvrkutav je pjev
moj zanosio duh?

Još sam se krasno građenim zgradama divio uz to
kao da je Paladij vješt
njih gradio sam!

Brujali tu su po livadi cvjetnoj rojevi pčela
kupeći preslatki sok
sišući šareni cv'jet,

da bi se zatim u košnice radosno vratile svoje.
Onda bi veseli roj
svoj zabrujio zuj.

Nikad ne ugledah ljepšega vrta čije je cv'jeće
mirisni širilo pak
zapljusnuo veliki gaj!

Blizu je bilo jezero bistro? Građanin tu bi
blagdanom sjeo uz rub
tjedni zaboraviv trud.

Susreo tu sam mladiće, starce i s majkama djecu
koje su premili svoj
radosno izvodile rod.

Dječica trčeći nježnom su ručicom cvjetove brala.
nosila majci su cv'jet
uz svoj veseli klik.

Majke za uzvrat su cjelovom svojim darivale djecu.
njihov bio je dar
dječji za prenježni znak.

Vidjeh zaručnika i zaručnicu vjernu
kako im drhtavi glas
tajnu šapuće r'ječ.

Drugi odmarahu t'jelo pod kršnim krošnjama hrasta
gradski zaboraviv jad
i zla što donose bol.

Disao zrak sam što ga u gradu uopće nema.
Dah mi je divljenja pun
posvuda vidio kras.

Ptice su pjevice cvrkutom svojim blažile srce.
Njihov skladan je glas
c'jeli ispunjao gaj.

Mogo si vidjeti plašljiva zeca što je polako
trčeći ustavljao skok
videći vlastiti sjen.

Divan je gaj. Al' ga tako nazvati neću,
jer je zapravo raj
ovaj predivni lug.

Slučajno sreo sam starca što se poštapao sporo
svježi udišući zrak.

Taj s osm'jehom poprati r'ječ:
- Jurjeva – ves ti je, prijane, šuma predivna ova!



Cesarić, Dobriša: »MOJE JUTRO U MAKSIMIRU«

Ne dopire do mog srca pjev
Tih ptica što se javljaju sa grana.
Ja čujem uhom, al' ne čujem srcem,
I pjesma me samo dotiče izvana.

Ne smije mi se nebo, nit me dira
Ta raspjevana sunčana tišina.
Životarim u sjeni. Izvan sjene
Ničega nemam, i sve je tuđina.

U mojem srcu pjevale su ptice
U tih jutra, za sunčanih sati
Sad u to staro, napušteno gnijezdo
Ni jedna neće da se vrati.

 


Giunio, Petar: »NEKADA U MAKSIMIRU«, Zagrebačka Panorama« iz 1961. godine, prema Mudrinjak Damiru, »POVIJEST PARKA MAKSIMIRA«, 1982., o parobrodu Grad Zagreb

Za vedriju i raznolikiju zabavu poznati tadašnji sesvetski načelnik, a kasnije dugoselski narodni zastupnik Marko Mileusnić nabavio je za jezero u parku Maksimir mali parobrod na petroljski pogon. Očito je tomu pogodovala maštovitost, budući da drvene lađice više nisu bile odviše atraktivne.
Dolazak tog parobroda u Zagreb – u Maksimir, ponovo je bio senzacionalan događaj u tadašnjem gradu.
»Purger Francek, koji je čitao novine, i naše i strane, pa mnogo toga i znao, a razumio se nešto i u geografiju, toliko se bio oduševio idejom Marka Mileusnića da je sljedeće subote uvečer, u jednoj gostionici u Vlaškoj ulici, dugo i široko tumačio svojim prijateljima kako budući parobrod u Maksimiru neće služiti samo za zabavu, nego će silno podići i ugled Zagrebu. U nastupu zanosa lupio je svom žestinom šakom po stolu i povikao:

  • Bravo Mileusniću, tak treba delati! Ak tam vu Švajcariji oni Cirih i Ženeva imaju na svojim jezerima parobrode, pa čak i Mađari na svom Balatonu, zakaj ne bi i mi Hrvati imali svoj parobrod vu našem Zagrebu« !!!

I opet pučka veselica. Stigao je parobrod. Mnoštvo zastavica i papirnatih lampiona, rodoljubne budnice i vesele koračnice, pečeni odojci. Unatoč tramvaju, fijakeristi su imali dosta posla. Gotovo da je cijeli Zagreb htio ponovno doći u Maksimir.
A nakon krštenja i blagoslova, parobrod, nazvan »Grad Zagreb«, začas je na pučini Prvog jezera nestao iza dvaju otoka. A parkom je sad zamirisao i – petrolej.



Hitrec, Hrvoje: »MAKSIMIRSKI MANIJAK«

»Jedna od dvije preostale prašume u Evropi, prepušta se opasnoj noći. Tko će dočekati jutro.
Pet dobro odjevenih sjena šulja se natrulim hrastovima. Kosa im stoji uspravno. Srca im lupaju kao tam-tam.
-  Ništa – prošapće prvi vlasnik parka.
-  Ništa – složi se drugi – Možda su ipak samo priče.
-  Priče, pa da – šapne dehidrirani. – Idemo doma. Ja to više ne mogu izdržati. Dobit ću infarkt.
-  Šššššš – zacvili četvrti. – Koraci!
-  Jao – propenta peti. – Manijak!
Padoše na zemlju, pritajiše se drhteći.
Koraci se približiše. Manijak zastane, oprezno se ogleda oko sebe. Luđačke oči prodriješe u tamu poput reflektora.
-  Gotovi smo – jedva čujno će prvi vlasnik.
Manijak se ukoči. Kao da je nešto čuo! Ruka mu poleti prema džepu kaputa i on izvuče, on izvuče, on izvuče – kutiju cigareta. Spusti na zemlju naprtnjaču koju je držao u drugoj ruci, potraži šibice i zapali. Onda se isto tako nečujno kao što je i došao, izgubi u mraku, skrivajući dlanom žar cigarete.
-  Ide prema Vidikovcu – reče prvi vlasnik. – Za njim. Da vidimo što će uraditi!
Kad su doplazili do Vidikovca, manijak je već radio svoj prljavi posao. Iz naprtnjače je izvadio čekić i nekoliko čavala, pa skinuo jedan sasvim uništeni prozor i stao popravljati okvir.
-  Jezivo! – reče peti vlasnik, skriven iza bukve.
Onda manijak stavi prozor na mjesto, luđački se naceri i krene prema Švicarskoj kući. Izvadi nekoliko daščica iz naprtnjače i podloži ih na pod crvljivu gredu.
-  Užasno – priopći četvrti vlasnik prvome.
Odvratno zviždeći, uputi se luđak prema jezeru, pa iz velike duplje izvadi lopatu.
-  Sada ćemo vidjeti gdje je zakopao mrtve – reče znojni.
Doista, manijak počne kopati iznad jezera. Iskopa odvod za potok, što je završavao među stablima i godinama tvorio crnu baruštinu. Sada voda poteče u jezero, a luđak poprati svoje gnjusno djelo odurnim smijehom.
Prvi vlasnik dade znak ostalima da se povuku. Na sigurnoj udaljenosti približiše glave i stadoše došaptavati.
-  Jasno vam je – reče prvi.
-  Sasvim – nadoveže drugi.
-  Ja bih još nadopunio da je sve kristalno jasno – javi se treći. – Taj luđak želi uništiti jednu od dvije preostale«….



Jurić Zagorka, Ma rija: »REPUBLIKANCI«, osvrt na otvorenje parka Maksimir 1974. godine

Šume su se osule zelenilom. Livade zamirisale cvijećem. Sva se zemlja pohotno predala milovanju mladog zrelog sunca… Čitav Zagreb bio je svečan, razbuđen, nasmijan. Građani su na ulicama. Odijela bijele, ružičaste i modre boje stapaju se na suncu u neko šareno blještavilo. U svijetlim odjećama laganih tkanina, mlade djevojke dražesno prebiru sitnim koracima. Njihove majke u tamnim svilenim suknjama i s tamnim šeširima, jedva ih dostižu. I muževi i starci u svečanim odijelima žure za njima. Mladići obijesno nakrivljuju svoje klobuke na glavama, preskakuju nasipe na cesti. Od Vlaške ulice pa sve do daleke šume beskrajna šarena povorka. Kao da je neka druga livada procvala šarenim cvijećem.



Kukučin, Martin: »RIJEKA - ROGAŠKA SLATINA - ZAGREB«, 1929., odabrani odlomak

Mlijeko je u Maksimiru izvrsno. Bilo je to gusto domaće kiselo mlijeko. Poslužuje se neprerađeno, onakvo kakvo je došlo na svijet. Nadbiskup ga ne iskorištava na deset načina kao Johann Reeb u Rogaškoj Slatini, koji izvuče iz njega najprije maslo te ga istom onda prodaje. Vidi se da nadbiskupa ne vodi duh špekulacije, želja za dobitkom u tom poduzeću. Njegov je cilj da se svaki izletnik može okrijepiti dobrim mlijekom za jeftine pare. Ne poslužuju nas konobari u frakovima niti nekakve Micike razbarušenih kečaka. Tacne raznose posve obični Jankići u širokim gaćama i crnim keceljama. Njihov šef, koji drži blagajnu, glavni Jankić, prava je ljudina, nakostriješenih brkova. Svaki čas ih suče prstima, jer je stalno na muci. Taj preplašeni pastir s nerazuimijevanjem gleda na ovaj komplicirani život. Tacnu nosi pažljivo, poklecajući u koljenima. Znoj mu curkom curi s čela, od straha da mu ne ispadne tacna zajedno s čašicama. Još se više muči s praznim čašama i tanjurima. Naniže ih punu tacnu te polako krene prema Ljetnikovcu, moleći krunicu da mu se sve to ne bi rasulo po zemlji. Uz mlijeko daju crni pšenični kruh. Bio je ukusan, domaći, i mi smo ga se prihvatili kao radnici kod vršidbe. Šutljiv, othranjen na bijelom pšeničnom kruhu, ne zna kako bi ovakav crn kruh dovoljno pohvalio. Konačno je trebalo platiti. Glavni Jankić se naslonio pesnicama na stol i sluša pažljivo koliko je tko potrošio. Mi zatražimo račun, a on odgovara s blagim osmijehom:
-  Ja ne znam gospodine!
Upotrijebili smo drugu metodu. Svaki je od nas počeo računati vlastiti utrošak. Kod zbrajanja se pokazalo:
-  Ja ne znam gospodine. Koliko dadete.
-  Ali ne tako, Jankić, ne! – upozorava ga naš vođa. – Zbrojite brzo i mi ćemo platiti. Dakle: Dvanaest i petnaest je dvadeset i sedam.
-  Tako je gospodine!
-  I osam. Koliko je?
-  Ja ne znam gospodine!
-  Trideset i pet, Jankić, trideset i pet. I dvanaest – četrdeset i sedam.
-  Tako je gospodine!
Kad je konačno izišla cijela svota, Jankić je trebao vratiti ostatak, jer je plaćeno zlatnikom. Zbunio se, lijevu je ruku prislonio na bokove a desnom je duboko zagrabio u vreću. Izvukao je punu pregršt šestaka i kruna. Pogleda u nas u muci ne znajući što će s tolikim novcima. Na kraju pruži šaku s novcima pred našeg vođu, koji je izbrojio koliko ga je išlo.
-  Tako je gospodine – usklikne Jankić s neizmjernim olakšanjem.
-  Oh! – uskliknuo sam ja. – kruh smo zaboravili pribrojiti.
-  Kruh se ne zaračunava gospodine – odgovori Jankić praveći od praznog posuđa babilonsku kulu.
-  Ja se bojim – rekao je Šutljivi kad smo izlazili iz dvorišta – da će ovo poduzeće uz ovakvog blagajnika biti pasivno. Aonda, ne zaračunavaju niti kruh!
-  Takav gospodin kao što je zagrebački nadbiskup – primijetio sam ja – može sebi slobodno priuštiti i ovakvo poduzeće i ovakvog blagajnika.
-  Barem ga neće pokrasti! – primijetio je naš vođa.
-  To svakako ne! – doda Šutljivi.



Matoš, Antun Gustav: POVODOM PRVIH I JEDINIH PREDSTAVA HNK-a NA OTVORENOME (» San ljetne noći« od Shakespeara i Gundulićeva »Dubravka «)

»Maksimirsko granje nije više prazno. Naša Thalija mu pokloni dubrovačke slobodne poetičke trofeje. Naše lugove obilazi Satir Gundulićev i Reljkovićev, sijač morala, rada, ljepote i slobode. Naše kazalište vrati našoj šumi i prirodi hrvatskoj drevnu poruku koju od nje primi naša poezija. U slobodni hrvatski zrak polećeše iz stare naše renesansne poezije dva goluba i spasiše se u slobodnu šumu kao na arku Noemovu«.



Milčec, Zvonimir: » ZVIŽDUK S BUKOVCA «, odabrani odlomci

»Na ulazu u Maksimir, kao i obično, stajao je onaj starčić s kvrgavim nosom i velikom bijelom kapom. Pred sobom je na naramenicama držao pladanj pun»cici-mici-na šibici». Galamio je ptičjim glasom:
-  Navali narode! Friški, slatki, »slasni cici-mici-na šibici«!
Daša mu je mahnuo rukom, starčić se dogegao.
-  Jednu šibu – rekao je tramvajac. Zatim je platio i sam odabrao slatkiš.
-  Uzmi! – ponudio ga je Gizi. Dječaj je blenuo, ali je uzeo.
-  Hvala! – rekao je. Nije moga izdržati da odmah ne počne lizati. – Do viđenja!
-  Hej, Vlatko! – dozvao ga je tramvajac kad se giza već bio uputio prema ulazu u Maksimir. – Drugi put na pulferu pripazi na ono uže. Ako se uže povuče, odmakne se lira od električne žice i tramvaj gubi struju…Nisi znao?
-  Ovaj…-Giza umalo da umjesto slatkiša nije odgrizao štap. – Ovaj…nisam znao…Da sam znao…
-  Vjerojatno, Vlatko, nisi znao ni to – nastavio je tramvajac, prijateljski se smiješeći – da ja odgovaram za te na pulferu. Da se nedajbog, što tebi dogodilo, i ja bih nagrabusio. Ali, ti, Vlatko, i ne moraš previše razbijati glavu o meni, jer ja bih već nekako isplivao. Bolje da misliš na sebe. Bila bi prava šteta da tako pametan dečko…
Giza se naglo okrenuo i potrčao prema šumi; nije mogao izdržati da pred tramvajcem liže njegov »cici-mici na šibici«!
Prošao je pored Maksimirske restauracije, ravnodušan prema odraslima, što su tu, u vrtu trusili velike krigle piva, ali ne i prema pjenastoj tekućini u kriglama. Giza je bio žedan. Ipak je nastavio put i to upadljivo velikim koracima. Znao je da na Bukovcu nitko tako brzo ne hoda kao tramvajska uniforma i da se s njom ne može natjecati.
Sada je već bio siguran da njegovi kod kuće ništa neće saznati o pulferu.
Štapić slatkiša, što ga je upravo smazao, Giza je šutnuo tako visoko da se zapleo za najnižu granu i na njoj ostao. Zureći za drvcem, žmirkao je očima punim oštrih sunčanih zraka. Kako je zalazio u šumu, danje je svijetlo slabilo. Sunce bi se probijalo samo kroz kakvu rupu u krošnji, samo na mjestima gdje je šuma bila ćelava. Ta vječita maksimirska igra svijetla i sjene bila je stalna kulisa njegova djetinjstva. Ipak, kad god je koraknuo u maksimirsku šumu, sam, bez klape, uvijek se osjećao nekako nelagodno.
-  Ti sumrak, Maksimir je – Maksimir!
Gleda li ga to netko? Mora da ga netko promatra. Na sebi je osjećao nečiji pogled. Čuo je šuštanje lišća. Taj Maksimir, pomislio je Giza, uvijek je pun tajni. Posvud unaokolo tajne: u grmu, na grani, u duplju, iza debla, iza brežuljaka, u jarku, u vodi, u zraku, na stazi, u gnijezdu, u rupi, na klupi…
Gotovo je siguran da ga netko promatra. Nečiji ga je pogled žario na koži, ali se pravio nevještim, kao da ništa ne primjećuje. Poslužio se protivnikovom metodom: tajio je pred njim da ga je otkrio. I. Umjesto da načini još jedan korak naprijed, naglo je poskočio u stranu, prema mjestu odakle je dolazilo šuštanje. Uzviknuo je: »Ha«! Uspio je još da na trenutak uhvati pogled, što je vrebao iza žbuna; u sićušnim i kristalno bistrim očima vjeverice zrcalio se strah. Kao oparena, životinjica je šmugnula na hrast.
Oboje su odahnuli: i Giza i vjeverica!
-  Htjela si me prestrašiti – gađao ju je Giza torbom. – Htjela si me prestrašiti, ti sumrak tvoj! Ali, nisam ti ja od onih što odmah kake u gaće, čim nešto šušne. Čim…
Čim je to izgovorio, opet je nešto šušnulo. Ovaj put na suprotnoj strani, na puteljku za Prilesje. Giza je objema rukama čvrsto prihvatio torbu u padu i na trenutak u tom položaju ostao nepomičan. Prestao je disati. Te su mu finte već same po sebi dolazile. Ovaj se put taktiziranje pokazalo suvišnim. Uzrok šuškanju bio je očigledan; jedan se ljubavni par upravo pomolio na puteljku.



Milčec, Zvonimir: »PJEŠAK U ZAGREBU«, 1988., odabrani odlomci

»U Maksimir za promjenu, ulazim na glavni ulaz, kao kakav provincijski dječarac u đačkoj ekskurziji ili turist, stranac. A Maksimir i ja nipošto nismo stranci jedan drugome, nego baš dobri poznanci, frendovi iz djetinjstva, dakako, mojeg djetinjstva, jer je ovaj naš gradski perivoj ipak nešto stariji…
Ulazim, dakle, kroz glavni maksimirski ulaz….
A kud svi, tud, eto, i ja, premda sam rođen i odrastao pokraj Maksimira i u Maksimiru, pa u nj, otkad pamtim, ulazim sa svoje strane. A moja strana je sve prije nego službeni ulaz…I teško da bih uopće mogao biti objektivan vodič po Maksimiru, jer sam odveć uspomena posijao ispod njegovih krošanja i na njegovim stazama (četiri staze na Bukovac vode, /ne znam kojom ću poć / kojom god pođem na Bukovac dođem), sve me tu na nešto i nekoga podsjeća, a kako vrijeme prolazi, teško mi je jedino prisjetiti se na što i na koga.
U restauraciji Maksimir (zvali smo je prema prijašnjem vlasniku – kod Šarića), na primjer, uspio sam dokraja otplesati svoj prvi inglišvalcer (na klaviru je svirao Crni Vlado), premda su me špičoki do krvi nažuljali. Restauracija je …za mene… poznata samo po tim prvim nesigurnim čagerskim koracima, špičokima, musoliniju, poslovođi Roki i konobarici Albini (zvali smo je teta Albina).
…Pitam se je li netko od nas klinaca pedesetih godina (tih godina tu je bio mliječni restaurant) upitao koliko je vidikovac, ta najljepša maksimirska zgrada visoka…i kada je sagrađena…? Teško da nas je, osim sendviča i riže na mlijeku, išta više zanimalo…
Uzmimo Švicarsku kuću…skrivenu u raslinju, u blizini koje umirovljenici na klupi igraju svoju partiju bele. Ona nam je svojim zamračenim odajama razbuktavala dječačku maštu, u njoj smo gledali razne utvare i fantome…
Eto me i na četvrtom jezeru. S nehinjenim oduševljenjem da je ta naša famozna mladenačka rivijera iz pedesetih, napokon, nakon toliko godina, uređena, da je u jezero ponovo puštena (zagađena) voda potoka Blizneca i da su ovih toplih dana u vodu bućnuli prvi hrabri kupači – na svoju odgovornost. Nije li odveć hladno za kupanje u hladnom maksimirskom jezeru? Nekad, dok sam bio u dobi tih malih maksimirskih kupača, tako nešto se ni slučajno nisam upitao (posljedica je bila upala zglobova ili febris reumatika), takvo pitanje mogu postaviti tek danas, s debele vremenske distance, kad se u Maksimir svoga djetinjstva i mladosti, eto, guram kroz njegov službeni ulaz«.



Mudrinjak, Damir: »POVIJEST PARKA MAKSIMIR«, 1982., o uzgajalištu pijavica u parku Maksimir

Jedna od manjih zanimljivosti, ali zanimljivosti koja je nekoliko desetljeća egzistirala u parku, bilo je jezerce u kojem su se, u zdravstvene svrhe, uzgajale pijavice. Ljudi su se znali pokoristiti uzgajalištem pijavica u Maksimiru, ali pokatkad i gotovo stradati. O jednom takvom događaju iz 1828. godine zabilježen je i osvrt u novinama.
Jednom seljaku, koji je dosta patio zbog bolesti nogu, susjed je posavjetovao da će svojim tegobama naći olakšanje ako utakne noge u maksimirski pijavičnjak. Naravno, savjet je bio prihvaćen. Jezerce je bilo prenapunjeno pijavicama. Seljak je sjeo uz jezerce i spustio noge u vodu. Dok je njegov prijatelj nakratko otišao u maksimirsku gostionicu, pijavice su čovjeku posisale već toliko krvi da je pao u nesvijest i još se dublje pokliznuo u vodu. Ubrzo je bio pun pijavica. Zbog te neopreznosti mogao je i stradati da pukim slučajem tim predjelom nije prolazio liječnik, koji mu je zaustavio krvarenje, a time i spasio spasio život.




Paton, Archibald A.: »MAKSIMIR U HAULIKOVO DOBA«

»Veliki izvor ljetne razonode je biskupski engleski park. Ovdje je vrlo prostrana hrastova šuma koja se proteže nekoliko milja u svim smjerovima, prosječena odličnim putovima što uvijek završavaju u nekoj arhitektonskoj fantaziji. Također je ovdje uzorno gospodarstvo i jedan slavni bik, zvan Abd-el-Kader, s veličanstvenim parom rogova. Biskup posjećuje gospodarstvo svakog dana«.



Tkalec, Imbro: O djelu biskupa Aleksandra Alagovića, »JUGENDERINNERUNGEN AUS KROATIEN«, 1894.

Najljepše njegovo djelo bila je obnova parka koji leži pola sata daleko od Zagreba, a zove se po svom osnivaču, biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, Maksimir. U Maksimiru je veoma sretno sjedinjeno sve što priroda i ljudska vještina mogu pružiti da se takvi nasadi stvore. Koliko ja bar znam, taj park je jedan od najljepših i najvećih u cijeloj Evropi. Čarobnu privlačnost daju parku položiti i blagi obronci, s bujnom vegetacijom i velikim obiljem prastarih stabala, s kojih se otvaraju divni vidici na zagorske bregove. Ljudska ruka nije ništa pokvarila i samo je još povećala čari što ih je priroda dala pejzažu. Biskup Alagović povećao je i poljepšao nasade finim i sigurnim ukusom i veoma bi se radovao kad bi ga posjetioci hvalili.



Vitez, Grigor:

»Voliš li igru,
il' šumski mir,
odšetaj sa mnom
  - u Maksimir«.

 

 

 

 

 

 

 


 
e-razglednice
 
Igre i zabava
 
Maksimir u medijima
   
     
Na vrh stranice
 
Javna ustanova – Maksimir, Maksimirski perivoj 1
HR-10000 Zagreb, tel.: ++385 (0)1 2320 460, fax: ++385 (0)1 2320 461
e-mail: park-maksimir@park-maksimir.hr